Gluma je traganje za istinom

Glumica Branka Cvitković, umirovljena dramska prvakinja zagrebačkog HNK-a i nacionalna dramska prvakinja, ovogodišnja je dobitnica nagrade Vladimir Nazor za životno djelo. Nagrada, sveukupno njezino umjetničko djelovanje, koje osim glume obuhvaća pedagoški rad i povremeno režiranje predstava, povod su razgovoru.

Snimio Dalibor UrukaloviĆ / PIXSELL

Gospođo Cvitković, eto i najvažnija državna nagrada okrunila je vaš umjetnički rad...

Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo veliko je priznanje, potvrda, pohvala i zahvala za sve što sam tijekom glumačkog života napravila i nadam se pridonijela hrvatskoj kulturi u cjelini.

U gotovo isto vrijeme dobili ste i Nagradu grada Zagreba. Je li vas sve to iznenadilo?

Nagrada grada Zagreba vratila mi je osmijeh na lice. To je nagrada mojega grada, mojega Zagreba, koji ljubim najviše na svijetu.

Svojedobno ste i glumili Zagrepčanku Marjanu u predstavi Zagrepčanka, književnika Branislava Glumca, koju je režirao Vjekoslav Vidošević.

Da, to je bila kultna, gotovo amblematska predstava s mojim divnim partnerima, pokojnima Božidarom Oreškovićem i džezerom Boškom Petrovićem.

Imaju li danas nagrade i nagrađivanje nekadašnju važnost? Dojam je da se mnoge često dijele po principu ja tebi ti meni.

Nikada nisam pripadala krugovima koji se ponašaju na taj način. Nikada nisam bila lovac na nagrade, nego sam pripadala krugovima koji se bave umjetnošću i trudila se dosegnuti najviše umjetničke standarde.

Mislili ste da se umjetnost nagrađuje objektivno?

Da. Ja o nagradama razmišljam na neki svoj način, a to je da o njima ne mislim niti im se nadam i ništa ne činim da ih dobijem. Uvijek kada se nagrada dobije treba se upitati je li to baš uistinu tako? Jesam li baš ja ta najbolja? Nije jednostavno smjestiti se u sam vrh, izdvojiti se na taj način. Mislim da uvijek ima boljih i da se treba truditi približiti se tim najboljima, a ne dobiti nagradu, zadovoljiti svoju taštinu i samodopadno se šepuriti. Zar dodijeljena vam nagradu znači da ste dosegnuli sam vrh, da ste najbolji? Volim vjerovati da od mene uvijek ima boljih i to me potiče da se trudim pridružiti im se. Ovaj put netko je pomislio da pripadam najboljima i na tome sam beskrajno zahvalna. Sretna sam što sam odrastala i sazrijevala među ljudima koji su vjerovali u mene, koji su me inspirirali i poticali da budem još bolja i da postignem što sam postigla. To se odnosi prije svih na moju obitelj, a onda svakako na moje suradnike i prijatelje. Uostalom, nagrade su samo nešto što prati kazalište i ne utječe na njegovu bit, a vrlo često i nisu istina.

Znači li to da postoje klanovi, lobiji...?

Pa naravno da postoje. Da ne postoje, ne biste me to ni pitali. To je pitanje izbora ili kako ja kažem prodavanje duše. Onaj tko to čini više nikada nije svoj. A biti i ostati svoj suština je našeg posla.

Često se govori po kuloarima da se u nas nagrade dijele po kriteriju svakome ponešto. Ne devalvira li to naše kazalište?

Oni koji to govore sigurno znaju zašto to govore. Ali kazalište je ipak nešto više od nagrada. Nagrade samo prate kazalište, a ne utječu na njegovu bit ni utjecaj u društvu.

Glumom ste se počeli baviti u kabaretu u Medulićevoj? Kako je do toga došlo?

Glumom se nisam počela baviti ciljano. Obožavala sam kazalište, odlazila na predstave od najranijeg djetinjstva i kazalište je postalo moja navika i potreba. Studirajući komparativnu književnost i tadašnju jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu bila sam, prirodno, u dodiru s kazalištem i kulturom u najširem smislu tog značenja. Tako me jednoga dana život skrenuo na jednu audiciju u Studentskom eksperimentalnom kazalištu u Studentskom centru, gdje su me dočekali tada meni nepoznati umjetnici, srpski dramski pisac Aleksandar Popović i redatelj Bogdan Jerković. Pripremali su predstavu Druga vrata levo i tragali za glumcima i, eto, tako je počelo.

Sigurno je bilo zanimljivo kada je to odredilo vašu glumačku sudbinu?

Rad na toj predstavi bio je duboko angažiran, politički nelagodan, provokativan i usmjeren izravno na naše tadašnje političke prilike. Bili smo snažno uvučeni u proces stvaranja predstave, vjerovali smo da možemo promijeniti svijet.

Koje je godine to bilo?

Govorim o 1968. godini, kada je cijeli svijet bio uzburkan i spreman za promjene. Svaka predstava za nas je bila bitka iz koje smo željeli izaći kao pobjednici. Putovali smo Europom po festivalima i osvajali nagrade. Na jednu od tih predstava došao je književnik Fadil Hadžić i ponudio mi da se priključim njegovu malom ansamblu u Jazavcu, kako se tada zvao satirični kabaret u Medulićevoj ulici, gdje se danas nalazi dućan poznat kao DM. Tu su me dočekali Mladen Crnobrnja Gumbek, Martin Sagner, Bane Petrović... Radili smo male satirične predstave, pretresali aktualne političke događaje, komentirali, provocirali, pjevali i plesali. To me toliko obuzelo da sam poželjela više od toga i odlučila otići na prijemni ispit glume na Akademiji, za koji me pripremio moj dragi profesor, odlični redatelj i vrsni prevodilac s brojnih jezika Vladimir Gerić.

Bio je to veliki zaokret u životu.

Da. Pogotovo kada mi je već na drugoj godini studija glume ponuđena stipendija zagrebačkoga HNK-a, gdje sam odmah bila uključena u repertoar.

Koja vam je bila prva predstava u HNK-u?

Bio je to Put u raj Miroslava Krleže u režiji Dina Radojevića, u kojoj sam igrala Amaliju. Za mene je to bila velika svečanost jer sam igrala sa svojim profesorima. Ta uloga trasirala mi je put i otvorila vrata drugim fantastičnim ulogama, koje su me dopratile do diplome glume, nakon koje sam bila primljena u stalni angažman HNK-a.

I do mirovine mu ostali vjerni.

Svojem HNK-u bila sam vjerna 42 godine. Nizale su se važne stvari u mojem umjetničkom životu, stotine odigranih uloga, obilježavanje 30 godina umjetničkog rada naslovnom ulogom u velikoj predstavi Vasa Željeznova Maksima Gorkog, u režiji Zlatka Svibena. Tom prigodom tiskana mi je monografija...

Ipak, 40. godišnjicu umjetničkog rada obilježili ste u osječkom HNK-u, a ne u matičnom. Zašto?

To je ispalo slučajno, a nije slučajno. Zlatko Sviben i tadašnji intendant osječkog HNK-a Božidar Šnajder ponudili su mi angažman u predstavi Unterstadt Ivane Šojat i sjajnu ulogu Jozefine, a takva se uloga dobije jednom u životu i ne odbija se. Tim više što su mi predložili da upravo tom ulogom obilježim 40 godina umjetničkog rada.

Nije vas smetalo što obljetnicu slavite u Osijeku?

Ne. Više me zanimao rad na predstavi Unterstadt. Zavoljela sam ulogu Jozefine, koja me je ispunila, prožela i otvorila u meni putove kojima sam stizala do najdubljih dubina sebe same i samu sebe iznenadila na koliko smo se mjesta ona i ja susrele, ispreplele i preklopile. Ona se tako komotno smjestila u meni. A kada glumac dođe do te razine, može biti zadovoljan. Satisfakcija je doživjela kulminaciju kada je predstava od žirija Nagrade hrvatskog glumišta proglašena najboljom te sezone.

U razgovoru u povodu 40. obljetnice umjetničkog rada istaknuli ste osjećaj odgovornosti prema matičnoj kući. Zašto odgovornost, što vam ona znači?

To je odgovornost prema sebi, kolegama, suradnicima, osjećaj pripadnosti ansamblu, osjećaj zajedništva i služenja predstavi. To znači nastojati dosegnuti najviše umjetničke standarde, ne ogriješiti se o kazališnu etiku, biti oduševljeni pripadnik i polaznik škole koju nikada neću završiti. Znači učiti i dijeliti umjetničke zanose, uspjehe, ali i padove, pronalaziti snagu za neprekidni rad. Ako je došlo neko drugo vrijeme u kojem ovakva pravila više ne vrijede, onda mi je drago što sam pripadala vremenu u kojem sam o kazalištu razmišljala na takav način, zanosila se i drhtala prije svake predstave i preispitivala po završetku svake.

Prije predstave Unterstadt dobili ste status nacionalne prvakinje, počeli raditi kao profesorica scenskog govora i glume na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, nakon čega je uslijedio poziv profesora Petra Selema, s kojim ste osnovali Fakultet za film i scenske umjetnosti pri Međunarodnom sveučilištu Libertas u Zagrebu, gdje ste dekanica fakulteta...

Da, osim glume radila sam mnoštvo srodnih stvari.

Što je vama gluma, posao, poziv...?

Jednostavno i teško pitanje. U ovoj godini, velikoj za mene, u povodu Svjetskog dana kazališta 27. ožujka 2021, uz svjetsku poruku glumice Helen Mirren imala sam čast napisati hrvatsku poruku, koja se te večeri čitala u svim hrvatskim kazalištima. Naslovila sam je Posveta glumcu i molim vas neka ta poruka bude odgovor na vaše pitanje što mi je gluma.

Dakle?

Biti glumac znači biti dobrovoljni polaznik jedne škole koja se zove kazalište, čiji sam i sama oduševljeni polaznik, istraživač i pripadnik. Nadam se da tu školu nikada neću završiti, pa i po cijenu da me proglase lošom učenicom. Biti glumac znači bespoštedno se davati ne očekujući ništa zauzvrat. To znači ne bojati se suočiti s novim, neistraženim, drukčijim. To znači prepustiti se izazovima koji će pokrenuti naše potencijale, razigrati našu maštu. To znači pomicati svoje granice i mijenjati se tako da iznenadimo sami sebe. Biti glumac znači vješto mijenjati karaktere, a ostati svoj.

Upravo to, ostati svoj, nosi u sebi tajnu koju svaki glumac sam za sebe i u sebi gradi čitavog života. Pokazivati se, a ostati tajna. Ne doreći se! Trajati! Ali biti glumac znači i nastojati dosegnuti najviše umjetničke standarde i ne ogriješiti se o kazališnu etiku u najširem smislu.

I, nije to tako nevažno istaknuti, upravo danas, kada svatko svakomu radi o glavi i kada sve postaje važnije od činjenice da smo tu zato da osluškujemo istinu u sebi i oko sebe, da budemo hrabri, da ne odustajemo od suštine smisla bavljenja umjetnošću i da se ne damo lošim uvjetima bez obzira na okolnosti koje nas pritišću. Budimo gospodari pozornice, očarajmo publiku krikom, tišinom i svojim glasom kao najupečatljivijim i najmarkantnijim glumačkim sredstvom.

Ako se ponekad izgubimo u životnoj strci straha, nesigurnosti i traženja sebe, sjetimo se da smo stanari jednog doma kojem pripadamo, a to je kazalište. Nadajmo se da ćemo na svom profesionalnom putu sretati i samo darovite, pametne i dobre ljude, pa ako i ne bude uvijek tako, suprotstavimo im se svojim talentom!

Još nešto! Želim izraziti poštovanje i podršku onim kolegama koji nemaju tu sreću da su u stalnom angažmanu u kazalištu i koji, unatoč nesretnim okolnostima i uvjetima, svojim predanim radom upozoravaju na položaj glumca danas. Dragi prijatelji i kolege, neka sve vaše napore i umjetničke dosege prati onaj, za nas glumce najslađi zvuk, neodoljivi zvuk aplauza!

Dakle, gluma nije lagan posao. I ne postoji, kako neki govore, urbana i neurbana, nije aktivizam...?

Svi ti koji na taj način dijele glumačku umjetnost sumnjam da su dokučili smisao i dubinu glume. Molim vas, kako gluma može biti urbana ili neurbana, kako može biti aktivizam? Gluma je traganje za istinom, a ne nametanje istine, što mnogi danas zaboravljaju.

Eto, mnogi suvremeni redatelji ustrajavaju na „inovativnom kazalištu“, koje je, misle oni, drukčije od iskonskoga. Jesu li to samo fraze koje skrivaju nemoć kreacije?

Nemam neko veliko iskustvo s takvim suvremenim redateljima osim što pomno pratim sve što se događa u suvremenom kazalištu.

Pa, jeste li zadovoljni njihovim redateljskim kazalištem?

Provocirate me da kažem nešto što se samo po sebi razumije. Za mene uvijek postoji neka hijerarhija u kazalištu, ja je poštujem! Dakle, redatelj, autorski tim i glumac kao centar zbivanja! To je neodvojivi suživot, ovisnost jednih o drugima, koordinate koje teže zajedničkom cilju, a to je dobra predstava. Za mene postoje samo dobri, manje dobri i loši redatelji. Najveće je blago raditi s dobrim redateljima, s njima se kreativno podudarati i nadmudrivati, nalaziti svoj prostor u pametnoj zamisli redatelja. Pa ako se i ne slažem u nekim rješenjima, u trenucima kada između glumca i redatelja zaiskri, i kada se to pretvori u pročišćenje, i kada shvatim svoju zabludu ili kada redatelj dopusti mojoj glumačkoj ludosti da se realizira, i kada se sve to posloži za dobro cijele predstave, sve to ja zovem dobrom suradnjom. Ako svega toga nema, pa se to nadomješta kojekakvim efektima, varkama i izvanjskim tobože rješenjima, ostat će u predstavi samo neispunjen, prazan prostor, ponor iz kojega redatelja i glumca od kreativnog sloma ne može spasiti nikakav svjetlosni ili bilo koji drugi efekt.

Vjerujete li više redateljima ili njihovim koncepcijama?

Dobar redatelj je više od svake koncepcije. Dobar redatelj mora biti zavodnik kojemu ću povjerovati i koji će vjerovati meni, koji će glumcu pomoći da se otvori i ponudi ono najbolje i najtočnije za predstavu. Predstava je zajednički put pun zamki, iznenađenja, prepreka i sukoba koji glumac i redatelj moraju zajedno proći neozlijeđeni.

Ne vjerujete u kazališnu modu, u predstave koje su posljedice prolaznih trendova!?

Eksperimenti su potrebni i dobrodošli. Oni nas koji put dovedu do dobrih novih saznanja, a katkad nas odvedu u krivom smjeru. Sve je to zdravo ako znamo put natrag, ako smo dobro utemeljeni u svojim znanjima. Ali ako samo besciljno lutamo, to je uzaludan trud. Ne zaboravimo da biti u trendu usporava i ograničava beskrajne mogućnosti koje su pred nama. Trend često sužava vidike i sputava umjetničku slobodu.

Pomislite li kada da bi vam modernisti mogli oduzeti dio umjetničkoga identiteta?

Ne bojim se toga, nisam se nikada osjetila ugroženom s te strane. Obezvrijediti talent ne može nitko. Može me netko povrijediti, zaobići, tretirati kao da ne postojim, da nisam važna, ali talent je nedodirljiv. Pogotovo ako ga znamo zaštititi svojim djelom.

Jeste li u sebi znali kada ste napravili dobru ulogu ili vam je za to trebala potvrda, primjerice kritike?

Glumac ili zna da je napravio ulogu ili je toliko zamućena uma pa misli da je uvijek odličan. To nije dobro, prvo za njega, a onda ni za predstavu i publiku.

Držite li do kritike?

Meni su kritike važne, pa i onda kada me ne uzdižu u nebesa. Tako sam odgajana. Za mene je dobra kritika ona iz koje mogu nešto naučiti, koja me potiče na analizu predstave. Čitam sve kritike, spremam ih, posežem za njima i čitam ono staro. I učim.

U davnašnjem razgovoru rekli ste mi da se grozite uspjeha. Zašto?

Grozim se uspješnih ljudi. Nije moj posao biti uspješna, lijepa i poznata. To bi bilo odveć lako. Umjetnik mora biti živ, mora mijenjati i pokretati sve što je ustajalo i uspavano. Mora biti neposlušan, mora upozoravati, uzrujavati i uznemirivati one koji su se uljuljkali u svoju uspješnost i samodopadnost.

Kao politika?

Politika nije nikakva tajna. U njoj je sve prozirno i jasno, nije vrijedno zadrhtati zbog nje ni za nju. Ali kazalište se treba baviti politikom jer je umjetnost i savjest društva. Zato nije dobro kad se politika bavi kazalištem.

Glumili ste u gotovo svim zagrebačkim kazalištima i širom Hrvatske, sa svim istaknutim glumcima prošloga stoljeća iza kojih je ostao dubok kazališni trag. Jeste li zadovoljni svojim tragom?

Igrala sam s gotovo svim velikim i značajnim glumcima iza kojih je ostao trag. Zahvalna sam im jer sam bila dijelom njihova umjetničkog puta, jer smo zajedno stvarali, razgovarali, prijateljevali, podupirali jedni druge, učili jedni od drugih i uvažavali se. Iako smo mnogo radili, imali smo vremena za druženja po kućama, kako smo ih zvali, a glavna tema uvijek je bilo kazalište.

Još dosta radite?

Ja i danas mnogo radim i nemam baš vremena uljuljkati se u samozadovoljstvo i samodostatnost. Idem dalje! Tražim nove izazove, nove prilike, radujem se novim, mladim umjetnicima koji traže svoje mjesto u umjetnosti, potičem ih da izdrže i ne odustaju od svojih snova. I da odgovorim na vaše pitanje jesam li zadovoljna svojim glumačkim tragom! Kada počnem nabrajati naslove i uloge, zavrti mi se u glavi jer su to impozantne brojke, ali u ponekom naslovu ponešto zaškripi i pomislim da je moglo biti i bolje. Znate što je zadovoljstvo?

Recite.

Zadovoljstvo mi je kada me zaustave na ulici i kažu: Ja vas pratim još od vaše Zagrepčanke, Maše, Katarine, Gospođe ministarke... To je dobar trag. To znači da nije bilo uzalud!

Od svih velikana s kojima ste glumili ili koje ste gledali, biste li izdvojili one koji su na vas ostavili nezaboravan dojam?

Svi glumci i glumice koji su hodali po pozornici HNK-a i živjeli na njoj veliki su. Za mene veliki. Jer svaki od njih imao je trenutak i proplamsaj kreativnosti dostojne divljenja.

Imamo li danas velikih glumica i glumaca ili su to uglavnom izvođači redateljskih radova? Što razlikuje velikog glumca od ostalih?

Ima, naravno. Svako vrijeme iznjedri velikane. Ali iznjedri i lažne veličine, koje onda izguraju one prave, na trenutak. Sve se to s vremenom ipak posloži u pravedan red i ostaju najbolji, oni često osporavani, oni koji nisu pripadali nikomu, oni koji nisu prodali svoju dušu za neku ulogicu ili nagradicu i koji se nisu ogriješili o kazališnu etiku.

Ipak nešto razlikuje velikog glumca od ostalih, što?

Velikog glumca od ostalih dobrih glumaca razlikuje uporno traženje istine, veliki je glumac uvijek tragač za istinom.

Uvažavaju li i cijene li današnji mladi glumci i općenito kazalištarci dostignuća prethodnika?

Osobno imam lijepa iskustva s mladim kazalištarcima. Ja dakako pripadam njihovim prethodnicima, ali nisam nikada primijetila da se na mene gleda kao na nekoga tko pripada prošlosti. Tko je prošlost? Možda zato što radim i dalje, što sam prisutna kao pedagog, što sa zanimanjem i uvažavanjem pratim mlade glumce.

Nemate dojam da mladi misle kako sve počinje s njima i od njih?

Oni koji misle da sve počinje od njih ostat će osamljeni, uvijek na istom mjestu, neće se imati na što osloniti niti će si otvoriti put u novo. Uživat će u sebi i usahnuti.

Ima li u današnjem hrvatskom teatru velikih predstava?

Kao i uvijek! Ima velikih malih predstava i malih velikih predstava! Igra riječi, ali poigrajmo se malo! Zašto ne!

Koju biste predstavu u posljednjih desetak godina izdvojili kao iznimnu?

U pamćenju su mi ostale mnoge. Ali postoje one koje se ne zaboravljaju. Neke od tih svakako su Kauboji nedavno preminula iznimno talentirana glumca i redatelja Saše Anočića, onda, po mnogima, Unterstadt u režiji Zlatka Svibena, Otelo u režiji Ivice Boban, Hinkemann u režiji tragično preminula Igora Vuka Torbice, zatim Hotel Zagorje, u dramatizaciji Jelene Kovačić i Anice Tomić i režiji Anice Tomić...

Osim glumom bavili ste se i još se bavite režiranjem i glumačkom pedagogijom pa vjerojatno možete nešto reći o razlikama ili identičnostima svega toga?

Pedagogija je moja ljubav i nije bilo jednostavno krasti vrijeme potrebno za tako odgovorne zadaće, a da pritom ne trpi moje osnovno i temeljno opredjeljenje, a to je gluma. Osječka Umjetnička akademije u nastajanju – zaslugom velikog redatelja Zlatka Svibena i njegovim pozivom da budem dio profesorskog tima – te napredovanje do potrebnih obrazovnih zvanja otvorilo mi je put ozbiljnom pristupu tom poslu i potpunom posvećenju. Jednako glumi, režiji i pedagogiji. Sve to pomoglo mi je da se ostvarim u svim tim područjima, koja su zanimljiva i traže ljubav, posvećenost i predanost. Kako pridajem veliku važnost iskustvu, priznajem da sam stečeno uvelike koristila u pedagogiji, a i u glumi.

Zašto ste se bavili režijom? Iz znatiželje ili da si dokažete da je gluma istodobno i režiranje?

Režijom sam se počela baviti iz puke znatiželje i na uporno nagovaranje kolega profesora i redatelja. Htjela sam propitati kako je s druge strane, ispred pozornice.

I što ste otkrili i zaključili?

Propitujući kazalište iz raznih pripadnih mu rakursa ustvrdila sam da je biti glumac ipak najteže jer ostaješ zadnji na pozornici noseći na leđima i svoje i tuđe pogreške. Ali glumac to može, glumac to mora bez obzira na zamke koje ga okružuju. Stajem u obranu glumca.

Što ćete raditi ovoga ljeta, biti glumica ili redateljica?

Ovo ljeto je uobičajeno – radno, ovaj put kao redateljica. U nastajanju je komična opera u tri čina, skladatelja Samuela Arnolda, u koju su osim pjevača ravnopravno uključeni glumci i naravno orkestar pod dirigentskom palicom maestra Josipa degl’ Ivellija. Veliki ansambl koji će premijeru imati na Korčuli u crkvi zbivanja radnje opere; vraćamo se u godinu 1571.

Tko su sudionici u projektu, umjetnice i umjetnici?

O imenima će se sudionika i detaljima čuti. Pomalo sam praznovjerna pa ne govorim imena.